Svila je skupa i svestrana tkanina koja se koristi već godinama. Dobiva se iz čahura svilene bube, koje se ispredu u niti i potom tkaju u tkaninu. Poznata po svom sjajnom izgledu i nježnom iskustvu, svila se naširoko koristi u modnoj industriji za razne odjevne predmete, modne dodatke i kućni namještaj.
Kada treba utvrditi jesu li svilene tkanine ekološki prihvatljive i održive, potrebno je uzeti u obzir brojne čimbenike. Ti čimbenici uključuju proizvodni proces, nabavu tkanine i opći utjecaj na okoliš.
Jedan ključni aspekt za procjenu je način proizvodnje svile. Tradicionalna proizvodnja svile uključuje ubijanje svilene bube unutar čahure prije vađenja niti. Ovaj sustav, koji se naziva serikultura, izaziva moralne brige, kao i pitanja koja se tiču održivosti. Međutim, postoje alternativne tehnike proizvodnje svile koje se mogu smatrati iznimno održivima i humanima.
Mirna svila, također poznata kao Ahimsa svila, način je proizvodnje svile koji dopušta svilenoj bubi da dovrši svoj ciklus postojanja dopuštajući moljcu da izađe iz čahure prije nego što se svila ubere. Ova metoda osigurava da svilene bube nisu ozlijeđene ili ubijene tijekom trajanja postupka. Mirna proizvodnja svile je relativno neuobičajena i ima skuplju cijenu, ali daje održiviji i lakši izbor za svilenu tkaninu.
Drugo pitanje na koje se treba prisjetiti je nabava svilenih vlakana. Svila je prirodno vlakno, a svilena buba zahtijeva hranu u obliku lišća duda. Stoga je održivost svile povezana s opskrbom uzgojem svilene bube. Iz tog se razloga obično uzgajaju grmovi duda, a njihov uzgoj može imati ekološke prednosti, uključujući vezivanje ugljika i stabilizaciju tla. Nadalje, proizvodnja svile ne zahtijeva upotrebu pesticida ili kemijskih spojeva, što smanjuje utjecaj na okoliš u usporedbi s različitim vrstama proizvodnje tkanina.
Osim toga, svila je dugotrajna tkanina, što pridonosi njezinoj održivosti. Svilena odjeća i tekstil imaju dug životni vijek i mogu izdržati uobičajenu upotrebu i pranje bez gubitka svoje izvrsnosti. Ova čvrstoća smanjuje potrebu za čestim zamjenama i minimizira doba otpada.
Što se tiče tehnike preplitanja, svila se može kombinirati s različitim prirodnim vlaknima, uključujući pamuk ili lan, kako bi se stvorila isprepletena tkanina. Ovo miješanje može ukrasiti izdržljivost i fleksibilnost materijala, čak i dodatno smanjiti oslanjanje na svilu kao jedini materijal. Uključivanjem drugih održivih vlakana, opći učinak svilene isprepletene tkanine na okoliš može se na sličan način smanjiti.
Međutim, ključno je biti svjestan da je proizvodnja svile opsežna resursima. Za svaki uzgoj dudova i svilenih buba potrebna je ogromna količina vode. Osim toga, energija je potrebna za preradu i tkanje svilenih vlakana u tkaninu. Iako ovi čimbenici više ne čine svilene isprepletene tkanine uvijek neodrživima, oni naglašavaju važnost odgovornih proizvodnih praksi i potrebu za zelenom kontrolom vode i električne energije.
U zaključku, svilene prepletene tkanine može se smatrati zelenim i održivim pod pozitivnim uvjetima. Korištenje moralnih i humanih metoda proizvodnje svile, zajedno s mirnom svilom, zajedno s odgovornim nabavom i miješanjem s različitim prirodnim vlaknima, može pomoći u ublažavanju utjecaja svile na okoliš. Međutim, vrlo je važno pozabaviti se potrošnjom pomoći i energijom tijekom proizvodnje kako bi se osigurala dugoročna održivost svilene tkanine.
